Tek kad sam sjeo pisati o Goraždu shvatio sam da je poprilično onog što se za ovaj grad vezalo do uspostave dejtonskih općinskih granica već spomenuto u putopisu iz općine Novo Goražde. Tu prije svega mislim na manastir Sopotnica, Ustipraču, te turbeta Sijerčića kod sela Odžak; sve je to završilo u Republici Srpskoj, a granica općina i entiteta je toliko blizu grada da se „pravo“ Goražde vidi iz drugog entiteta.

Druga tabla kad se dolazi iz pravca Ustiprače je „Goražde – grad rukometa“, a ja u prolazu dumam što bi onda trebali biti Visoko ili Ljubuški. Zastajem, pak, kod spomenika „mučki pohvatanim i na zvjerski način pobijenim“ u svibnju 1992. od Srba – imena i broja nema u opširnom natpisu – „samo zato što su bili Bošnjaci“. Prije nego uđe u grad putniku će se u oči zadjenuti i grafit na žutoj prizemnici o tome kako je „za nas imati vodu misaona imenica“. U potpisu navijačka skupina FK „Sarajevo“, dobro znane „Horde zla“. Elem, navijači se počeli baviti vodoopskrbom pa kako onda da sve ne ode u helać? :)

Neću odmah u grad već uzbrdo, prema izletištu Rorovi. Tako je, barem, izletištem, označeno na tablama, mada ustvari više sliči vojnom muzeju na otvorenom. Očito svježe ofarbani tenk začas je isparan potpisima, kojih ima i na većem broju topova, uglavnom okrenutih prema famoznom Srpskog Goraždu, odnosno Sopotnici i Kopačima, a sopotnička crkva i groblje fino se vide u dolini. U dnu kompleksa manji spomenik u formi ljiljana, „Goražde – grad heroj svojim braniocima“, a na najvišoj točki brdašca višemetarski, s jedne strane ukrašen za mene pomalo avangardnom „šarom“ u kojoj su se u jedno spojili ljiljani i polumjesec sa zvijezdom te patriotsko-ratničkim stihog nepotpisanog pjesnika, a s druge sabljom kakve su uobičajene na nadgrobnim nišanima iz osmanskog doba vladavine ovih krajevima.

M.J. | Bljesak.info / Izletište Rorovi

Sa strane brvnara na kat posvećena Zaimu Imamoviću, ne, kako će možda neko pomisliti, znamenitom sevdaliji, jednom od naših najboljih pjevača svih vremena, već muslimanskom ratnom zapovjedniku, bivšem kapetanu JNA, ranjavanom šest puta i poginulom pod sami konac našeg posljednjeg rata, i to podalje odavde, na Rogojskoj gredi iznad Trnova, na padinama planine Treskavice. Ukopan je na „svetom mjestu“, rezerviranom za muslimanske velikane, u haremu Alipašine džamije u Sarajevu. Na balkonu brvnare njegova jednoipolmetarska fotografija, po zidovima patriotske parole u kojima ga se spominje imenom, a na brvnima prizemlja opširan tekst o njemu, preveden i na engleski.

Goražde i inače živi kao da je rat ovdje trajao puno duže nego drugdje u našoj zemlji. U grad se spuštam blizu „običnog“ mosta preko Drine, ali sam za pet minuta, prošavši pored Iranskog šetališta, dara gradu od Islamske Republike Iran, kod onog u središu grada, nazvanom po Aliji Izetbegoviću. Ovdašnji narod naziva ga „Most ispod mosta“, i to s razlogom: tijekom rata je, naime, ispod željezno-betonske konstrukcije podignut uski daščani mostić kako bi se uz nemjerljivo manji rizik od prolaska pravim mostom moglo na drugu stranu Drine. Srpske granate su, naravno, često gađale upravo most pa je Goraždanima svaki pokušaj prelaska mogao biti posljednji. Iako je rat davno završen, „Most ispod mosta“ je sačuvan, a podignut je i spomenik „mostarima“ na čelu sa Selverom Sijerčićem.

Blizu mosta stoji i replika oklopnog kombija „Opresa“, veoma nalik kakvoj blindiranoj kamp-prikolici. Izradili su ga početkom rata ovdašnji srednjoškolci i njihovi nastavnici, a služio je za prijevoz ranjenika, liječnika i lijekova. U parku uz most nalazi se i prilično maštovit, ali još puno više tužan spomenik s imenima djece poginule u ratu. Midhat, Džemal, Fadil, Elmedin, Munever, Selvira, Behija… danas bi bili sredovječni Goraždani ili bi se skrasili ko zna gdje po bijelom svijetu. Ovako su ostala samo roditeljska tuga i imena urezana u mramor. Na travnjaku i dvostruki nišan postavljen nekom istaknutom ratniku, bosanskom šehidu, kako stoji na naličju, a malo dalje, jedni do drugih, stećci i stari nišan, bezbeli stavljeni na isto mjesto kako bi se povezali bosansko kršćansko srednjovjekovlje i islam donesen po Osmanlijama. Tanjušna skulptura leptira također vjerojatno predstavlja slobodu, dok skalamerija od splavi s buradima ispod dasaka i nekom vrstom drvene pedaline, makar je – ne znam – također imala nekakvu ratnu ulogu, ipak nagrđuje dopadljivo uređeni i brižno održavani park, nakon Rorova još jedan patriotsko-ratni muzej na otvorenom. Na spoju mosta s obalom veliki natpis NE OSTAVLJAJ SMEĆE U PARK, isored koga „stražari“ jedan tužni i pospani psić.

M.J. | Bljesak.info / Most ispod mosta

Stećke ću, ustvari prije replike, čim su odreda prekrasni primjerci, vidjeti na još nekoliko mjesta u gradu, a za jedan blizu zgrade Općine, uz koji je prislonjena drvena paleta, upravo se priprema tlo za cvjetne nasade. Patriotsko-ratni muzej nastavlja se na trgu ispred zgrade Vlade Bosansko-podrinjskog kantona, blizu Doma Armije. Nisam baš stručnjak za „čitanje“ spomenika, ali bi mi, čim vidim veliki zlatni ljiljan „ankerisan“ za okvir nalik okviru vrata, i da ne znam, bilo jasno da se radi o glavnom gradskom spomeniku goraždanskim borcima Armije RBiH.

Spomenik – ne znam kad je otkriven – djeluje kao nov, baš sja, ali ukupni dojam kvari katnica Doma Armije, s koje otpada fasadna boja, a staklo na polupanom prozoru ulaza zalijepljeno je selotejpom. Nekad sjajna ploča što kkazuje da je u Domu bilo smješteno ovdašnje zapovjedništvo muslimanske vojske zahrđala je toliko da se natpis jedva dade pročitati. U sličnom, lošem stanju je i kuća do nje, s koje rijetke prolaznike gledaju Zaim Imamović i ratna obilježja Armije RBiH; djeluje kao da je pola zgrade ne tako davno obnovljeno, a druga polovica ostavljena za neka bolja vremena.

Po fasadama je (za)ostalo i nekoliko partizanskih spomen-ploča. Povisoko su da bi se neko bavio njima, pa niti ih ko skida, niti ih obnavlja. Još uvijek postoji i ulica nazvana po maršalu Titu, kao i istoimena udruga, a uspravna je i, izgleda mi, obnovljena partizanskog prvoborca Alije Hodžića. Kolega mu, prvoborac Stevo Heleta, nije bio takve sreće; postament s imenom je na svom mjestu, samo što je Stevo obezglavljen. Što li, bog zna :)

Ko misli da je kraj patriotsko-ratnog serijala, vara se. I da, ako neko misli da imam nešto protiv, krivo misli. Ipak su svi ostali gradovi uz Drinu završili u Republici Srpskoj, o(p)stalo je samo Goražde. Po gradskim pločnicima još su vidljive „šare“ nastale eksplozijama granata pa ko bi imao srca zamjeriti. A naredna postaja je Gradska Art galerija. Na zidu joj i partizanska spomen-ploča, priča nam o tome kako je kroz tri mjeseca 1942. u zgradi bila smještena radiostanica Vrhovnog štaba preko koje je uspostavljena veza s Kominternom i radiostanicom Slobodna Jugoslavija u Moskvi, a i druga ploča, da je u zgradi 1992. – 1995. nalazila komanda 31. Drinske udarne brigade Armije RBiH. Partizanska ploča blista, armijska se doslovno guši u hrđi.

M.J. | Bljesak.info / Kenan Garčević

No nije to bit već izložba ratnih fotografija Enrica Dangina i Quentina Fagarta, „začinjena“ skulpturama Goraždanina Jakuba Hubijera, čovjeka koji je u prometnoj nezgodi tijekom rata stradao toliko da su ga odnijeli u mrtvačnicu. Preko Splita je dospio do Danske, gdje i danas živi, ali sesvom gradu, u koji dolazi svakog ljeta, odužuje skulpturama. Kroz izložbu me vodi Kenan Garčević, iz čije nenametljive i sadržajne priče ću shvatiti da u Goraždu još uvijek postoji poprilično ljudi, pogotovo mladih, kojima je duh na prvom mjestu i koji nisu, kao drugdje, od onih što najprije gledaju koliko eura ili maraka će uzeti za svoj trud.

Uz Drinu nailazim i na Gün-Gor park. Nije to ono „posijmo malo trave, zasadimo koji ukrasni grm, turimo tu i tamo poneku klupu“ već stotine četvornih metara mramora, investicija vrijedna oko milijun maraka. Ponešto je i domaćeg novca, ali je glavninu osigurala istanbulska općina Güngören. Deset mu je godina pa su mramorne ploče gdjegdje već pootpadale, a grafitaši željni praznog bijelog prostora obavili svoj dio nagrđivanja.

S ove strane Drine pozornost ću posvetiti i maloj džamiji u Staroj Čaršiji, u ulici Šukrije Kukavice. Nije od onih baš starih, iz osmanskog doba, podignuta je 1890., ali izgledom, ponajprije zbog niske drvene munare od svega sedam metara, podsjeća na njih. Šteta je samo što je zaklonjena kućama pa se izdalje jedva vidi i munara, kamoli džamija, nego sam tu rezervirao smještaj pa ću nabasati i na nju. Puno prostranija je, s munarom od 42 metra, Sinan-begova džamija, podignuta 1859. godine. U ratu je bila omiljena meta srpskih topnika pa se više puta pogođena munara već 1992., čim je zapuhao prvi jak vjetar, prepolovila na mjestima topničkih pogodaka. Obnovljena je novcima Visokog saudijskog komiteta. Inače je i ona dugo vremena bila manja gradska džamija, a najveća je postala nakon što je komunistička „narodna“ vlast sa zemljom zauvijek poravnala Džafer-begovu džamiju.

Sad je najveća samo s ove strane Drine, jer je s one strane 2009., donacijom Muftijstva Kayseri iz Turske, „iznikla“ po donatoru nazvana Kajzerija džamija. Podignuta je na placu nekadašnje gradske tržnice, a velika je da bi se prethodne dvije, da je kakve snage i takve želje, u nju mogle unijeti na podvorima. Ipak je pola goraždanskih muslimana na drugoj, novijoj strani grada, a do 2009. onamo nije bilo nijedne džamije. Uz nju su sagrađeni i brojni drugi vjerski objekti koje treba jedan tako brojan džemat, dakle muška i ženska abdesthana, gasulhana i šadrvan plus također veliko zdanje islamskog centra, nazvano po čovjeku koji je skršio srednjovjekovno bosansko kraljevstvo, sultanu Mehmedu el-Fatihu.

M.J. | Bljesak.info / Kayseri džamija

S te, desne strane Drine, u moru stambenih zgrada i drugih kuća, u Ulici Agana Imamovića stoji i jedna s križem na pročelju. Rimokatolički župni ured svetog Dominika, piše naploči pored ulaza. Hvatam za kvaku, ali zalud, zaključano je. I taman što sam odmakao stotinjak metara, neko iza mene dovikuje. U prvi mah se ne okrećem, ali onda shvaćam da se glasovi ipak odnose na mene. Pet minuta kasnije na katu župnog ureda uz kavu sjedim s bratom i sestrom Mrguda, Davorom i Jasminom. Župnik dođe ponekad, za blagdana, a oni su tu stalno, tu žive. Upravo su s posla, iz prve smjene. Prije nego ispijemo kavu, pojavit će se i njihov otac Muhamed. Odrasli su u Splitu, a ratna zbivanja dovela su ih u grad njihova oca.

U Goraždu su po austrougarskom popisu iz 1910. živjela 223 katolika, među kojima je najviše bilo vojnika i radnika koji su iz cijele Monarhije stigli „trbuhom za kruhom“. Između dva rata čine stabilnu zajednicu, pojačanu doseljenicima hrvatske nacionalnosti, a tmurni oblaci nad njih će se nadviti tijekom Drugog svjetskog rata, kada bivaju ubijena posljednja dva župnika don Ivan Miletić (1943.) i don Ljubomir Ivan Roje (1945.). Komunistička vlast će, pretvaranjem crkve Presvetog Srca Isusova u središtu grada u konjušnicu i skladište te njenim rušenjem početkom šezdesetih godina – od svega će ostati vidljivi samo kameni prag i nešto malo zidova – zabiti zadnji čavao u lijes katoličanstva u Goraždu. Župna kuća, također u starom dijelu grada, ostat će čitava, ali će biti oteta od vlasti. Nikad ništa od crkvene imovine niti je vraćeno, niti je plaćeno. Kuća u kojoj sjedim s Muhamedom, Davorom i Jasminom kupljena je koju godinu prije ratnih dešavanja u BiH. U njoj je i kapelica.

Tada je izgledalo da katolici, 1990. ih je bilo osamdesetak, ovdje imaju budućnosti. Neki tako misle i danas, mada Davor i Jasmina čine dvije petine goraždanskih katolika. Ko još nije shvatio, trenutni broj katolika u Goraždu je slovom i brojem – pet (5)!

To nije bila prepreka da se, opet u starom dijelu grada, iznad Doma Armije, sazida povelika crkva, a glavni motiv je činjenica da se ovdje u prosincu 1941. dogodio strašni zločin ubojstva pet časnih sestara, danas već nadaleko pouznatih kao Drinske mučenice. Četnici Draže Mihailovića doveli su ih iz samostana Marijin dom na Palama. Najstarija od njih, sestra Berchmana, ubijena je prije nego su ostale dovedene u Goražde, dok su ostale četiri, sačuvavši čast, u smrt otišle s prozora škole u kojoj su bile zatočene. Njihova tijela četnici su bacili u Drinu. Danas se na tom mjestu nalazi spomen-obilježjekoje je, uz suglasnost Vrhbosanske nadbiskupije i Družbe Kćeri Božje ljubavi, podigla Općina Goražde.

M.J. | Bljesak.info / Muhamed, Davor i Jasmina u župnom uredu

Grad sam posjetio lani, crkva je još bila u izgradnji. Ni do danas nije potpuno završena, ali je u njoj u prosincu prošle godine već služena misa, a slavio ju je nadbiskup vrhbosanski Tomo Vukšić. Crkva je, dakako, posvećena Drinskim mučenicama, koje je Vatikan 2011. i službeno proglasio blaženicama.

Obilazim i prostrano katoličko groblje u gradskom naselju Obarak. Još uspravno stoje neki od nadgrobnjaka s njemačkim prezimenima, makar su se uglavnom poravnali sa zemljom ili, još češće, utonuli u nju. Na ostalim prezimena Mažuranić, njih je petero, Skenderović, Matin, Šojat, Tolić, Ivanković, Kovač, Bradić, Nemec, njih je čak sedmero, Kovačić, Kuharić, Mihaljević… I Iva Mrguda, Davorova i Jasminina majka.